Kad su satovi u pitanju, muški sat je oduvijek bio nekako simbol statusa i pokazatelj profinjenosti onoga tko ga je nosio.
Stoga ne čudi da se u muški sat puno ulagalo tijekom vremena i da su uraru znatno vrijeme ulagali u sam dizajn ali i sam mehanizam za muški sat jer se on razvijao sa vremenom.
Pravi muški sat ima kvalitetan mehanizam. Za udarni mehanizam potreban je izvor energije i zupčanik, koji mogu biti približno identični onima za mjerenje vremena, a također i regulator – obično komad metala koji se uskovitlao, koristeći otpor zraka kako bi usporio otpuštanje snage. Problem s udaranjem kotača s brojačem je taj što se navedeni kotač može lako uskladiti s vlakom za mjerenje vremena, tako da na primjer ako udarnom vlaku ponestane snage – i tada je potrebno ručno ponovno namještanje.
Tako je muški sat evoluirao polako. Kotačić za ravnotežu pojavio se nedugo nakon foliota, više u južnoj Europi, dok je foliot dominirao na sjeveru. Ovo je zapravo samo poboljšana verzija foliota, budući da je točak s utezima na obodu. Budući da je proporcionalno veći uteg dalje od središta, on ima veći moment tromosti od foliota, to jest teže ga je okretati, pa je i učinkovitiji od foliota iste veličine.
Osim što je muški sat krenuo od džepnog prema ručnom, u 15. stoljeću satovi su se počeli koristiti u svjetovnim zgradama. Također su postali manji, što je djelomično omogućeno izumom glavne opruge, kao kompaktnijeg izvora energije od utega. Glavna opruga duga je metalna traka, od čelika ili legure koja se lako vraća u svoj izvorni oblik. Dakle, kad ga namotate, on se odmotava, oslobađajući energiju. Ideja je potekla iz izvora koji su se koristili u bravama: mnogi rani urari također su bili bravari. Taj zanat za muški sat ipak se morao iz nečega prije toga razviti.